Naše putovanje https://blog.dnevnik.hr/naseputovanje
ponedjeljak, 29.11.2010.
Mi? Ne! ... 2009-a
Godina je počela super - našim vjenčanjem.
Nakon povratka sa medenog mjeseca, vraćamo se u rutinu.
I tu negdje, krajem zime, sjetim se da bi trebala otići na onu kontrolu na koju me moja doktorica naručila još u jesen prošle godine. Pa tako, još uvijek bezbrižna, u rano proljeće napokon si organiziram vrijeme za ponovni posjet moju doktorici...
Naravno, doktorica me dočekala s nekoliko novih opservacija, čije puno značenje sam shvatila tek puuuuno kasnije.
Gledajući unutrašnjost moje maternice na monitoru tada sam prvu puta začula onaj specifičan "hmmm" u čijem tonu je doktorica pokušala sakriti zabinutost. Kasnije ću naučiti, ali tada to još nisam znala, hmmm nikada ne znači ništa dobro.
Svi oni koji su ikada iz doktorske ordinacije izašli s nekom diagnozom dobro poznaju ovaj zvuk, koji doktori pokušavaju lišiti svake emocije, tako da vam u prvom mahu nije jasno da li bi se trebali brinuti ... ili pak diviti...
No, par sekundi nakon "hmmm"-a stiže i njegovo objašnjenje: "vidim tu neka dva miomčića, ali nije jasno dotiču li endometrij...".
Tada, jedva da sam znala što je miom (ali sam se nadala da to nije ništa strašno - pa čula sam hrpe žena da o tome pričaju!), a pojma "endometrij" blijedo sam se sjećala iz srednjoškolskih lekcija iz biologije.
"... ne čini mi se zabrinjavajuće, ali, poslat ću Vas ja kod moje kolegice koja ima bolji ultrazvuk - u boji, pa da ona to još malo pogleda."
U ovo vrijeme učim moju prvu lekciju u životu učestale posjetiteljice ginekoloških ordinacija - na ultrazvuk se UVIJEK ide u prvoj fazi ciklusa. Prije ovulacije. Dakle, treba se naručiti s prvim danom menstruacije, da dođete na red taman u optimalnom danu ciklusa. To naravno znači, da najčešće morate ići kod privatnika, jer je lista čekanja na HZZ-ovim uzv-ima nepregledna, a vaš ciklus nepredvidiv 5 mjeseci unaprijed.
Pa dobro, od sljedeće plaće izdvojiti ćemo još 500 kuna za sliku moje maternice "u koloru". Ništa strašno. Rekla je i doktorica da se ne treba brinuti!
Nevjerojatno, kada sad pomislim na to vrijeme, koliko me tadašnja dijagnoza uopće nije zabrinula. Nisam se puno opterećivala "surfanjem" po internetu i čitanjem raznih objašnjenja moje tadašnje povijesti bolesti.
Sada, kad si malo prevrtim film, u ta dva posjeta mojoj doktorici, skupila sam čisto fini broj medicinskih pojmova, od kojih bi se neke druge osobe smrzle. No ja se nisam njima zabrinjavala - za sve sam ja to već čula, i nitko od toga ne umire...
Dakle, u rano proljeće 2009-e, spremala sam se na još jedan pregled "u boji", u klinici koja u svom nazivu ima riječi "IVF", ali i nadalje, problemi s plodnošću meni nisu bili ni na kraj pameti.
Iz moje medicinske dokumentacije do sad virili su pojmovi "policistični jajnici", "nepravilni endometrij", "dva manja mioma, čini se da ne dotiču endometrij", "vidljivo žuto tijelo - kod prvog pregleda, ne prikazuje se žuto tijelo - prilikom drugog uzv-a".
Na mojem prvom ultrazvučnom pregledu "u boji", opet me dočekao jedan od onih dražesnih doktorskih komentara koje je teško protumačiti. "Hmmm" je ovaj puta bio popraćen sa "zanimljivo...". Naravno, objašenjenje zanimljivog saznala sam tek puno kasnije.
Dakle, dijagnoza doktorice 2.: Da, to bi bila adenomioza. No, ne vidim razloga da ne bi ostali trudni. Ništa, nastavite s Dabrostonom i ako s ništa ne dogodi do jeseni, dođite mi opet, pa ću vas uzeti u obradu.
Da. Tu se upalila prva crvena lampica.
Obradu? Kakvu obradu??!! Čega?
Što je s tim miomima?
Što je to adenomioza?
Tada počinjem surfati. Prvo olakšanje - adenomioza nije isto što endometrioza. A endrometrioza uzrokuje neplodnost i liječi se operativno. Ali i problem - adenomioza se u principu ne liječi (?). Uzrokuje jake i bolne menstruacije, i češće se događa kod starijih žena koje su rodile. Simptomi se ublažavaju hormonalnom terapijom, ugradnjom spirale i u konačnici histerektomijom (kirurško ostranjivanje maternice). Dakle, niti jedna opcija kod mene ne dolazi u obzir - jer pokušavamo dobiti bebu! S druge strane, adenomioza je neugodno i bolno stanje ali nema dokaza da bi uzrokovala neplodnost. Dapače, nakon trudnoće može i nestati (kažu doktori - ja im vjerujem - što ću drugo).
S nalazima doktorice 2 vraćam se mojoj doktorici. Pogledala je snimke i nalaz i složila se sa kolegičinom dijagnozom. "Da... to je to. Čujte, ako do jeseni ne ostanete trudni, nemojte više k meni niti dolaziti, idite izravno gore kod MPO doktorice (one iste u IVF bolnici kod koje sam bila na pregledu)."
Koliko dugo pokušavamo? U ljeto 2009. godine - službeno 6 mjeseci. Obzirom da imamo 30 godina - još se ne postavlja dijagnoza "neplodnost".
Naime, ova opaka dijagnoza postavlja se tek ukoliko par u godinu dana bračnog života ne ostanu trudni.
Kad čovjek malo razmili - smiješno! Muž i ja smo prije braka 10 godina bili zajedno! Zadnjih godinu dana prije braka nisam više pila pilule, a nismo niti posebno pazili, a bebe ni od kud. Dakle, očito je da imamo problem. Ali, doktori imaju svoje "šprance". Moramo čekati prvu godišnjicu braka da bi se opasno zabrinuli...
Iskreno, u tom trenutku bili smo sretni s takvim objašnjenjem. Pa da, nismo mi neplodni. Samo se još nije "potrefilo". Nema razloga za zabrinutost.
Tada otprilike, pred ljeto 2009., počinje prva faza naše reakcije na prijeteću nam dijagnozu, no još uvijek u čvrstom uvjerenju da se neplodnost događa nekom drugome, i da mi u stvari nemamo razloga za zabrinutost. No, o tome u sljedećem post-u.
srijeda, 17.11.2010.
Na početku... 2008-a.
Kad krene neki razgovor o MPO-u i kada ćemo i mi dobiti našeg bebača, obično kažem ljudima da smo mi tek na početku... Nije prošlo dugo od kada smo krenuli na naše putovanje, pa treba imati strpljenja...
Ali kad bolje razmislim, počelo je još 2008., samo tada nismo mi toga baš bili svijesni.
Tada još nismo bili u braku, ali diplomirali smo, zaposlili se, kupii stan i uselili se zajedno. Sve po planu i štreberski. Na novu godinu 2008. odlučila sam da više neću piti pilulu. Ne planiramo još širiti našu obitelj (pa tek smo se uslelili - možemo malo i uživati u samoći!), al ako se dogodi - super.
Prošlo je pola godine, došlo je ljeto - ništa se nije dogodilo... Još uvijek ni traga sumnji, a kamoli panici.
I onda, za jedva dočekani godišnji trebam dobiti, a meni kasni...
U prvom mahu, zadovoljna - 2 tjedna godišnjeg - super - kupam se oba dva tjedna!
Napravimo test, čisto da smo ziher dal smijem pit vino - negativan.
Ok, valjda mi se ciklus poremetio ... kad dođemo doma otići ću kod doktorice.
I dalje nema panike, ali ukazuje se zrno sumnje... Ipak, da budem posve iskrena, mislim da u to vrijeme uopće nisam znala što znači skraćenica "MPO", a kamoli da bi razmišljala da ćemo možda mi biti dio one čudnovate statistike o svakom 6 paru u Hrvatskoj.
I tako prođe jesen... s dva produžena ciklusa od po 6 tjedana. I jedan odlazak doktorici. Dijagnoza: "Ma to Vam se samo malo ciklus poremetio, zbog višeegodišnjeg uzimanja umjetnih hormona, ništa se ne brinite. Vi ste tako plodni, da Vas sad partner pogleda, ostali bi u drugom stanju." Terapija: 3 mjeseca Dabrostone, pa ponovni pregled". Super!
Te smo se jeseni odlučili ženiti. Da, kako to nalažu pravila, bebača radimo u braku... Sve lijepo - štreberski.
I svečano odlučili - nakon bračnog putovanja više ne "pazimo".
I tako smo ušli u 2009. godinu... puni entuzijazma i planova za preuređenje radne u dječju sobu.
ponedjeljak, 15.11.2010.
Kako sam se našla u virtualnom svijetu
Nikada nisam mislila sa ću se naći u kategoriji ljudi koji svoje misli, osjećaje i osobna iskustva dijele s cijelim svijetom putem bloga. No, puno me je stvari u životu iznenadilo, pa ovaj moj izlet u virtualne vode, i otvaranje duše i misli nepoznatim ljudima i nije više tako šokantno kako mi se je nekad činilo.
Nekad... to je ono vrijeme prije dijagnoze "neplodnost".
No ne pišem ovaj blog da svoju tugu podjelim sa nekim nepoznatim čitateljima, nego da sa osobama koji su tek na početku putovanja kojim smo mi dijelom već prošli podijelim svoja iskustva.
Kažem putovanje, a ne borba, jer ne smatram da se moj suprug i ja borimo s bilo kime (osim koji put sa vjetrenjačama... ).
Ne, mi prolazimo put, na kraju kojega nas čeka naša beba. Put koji prolaze svi roditelji. Samo, kod onih sretnijih taj put traje 9 mjeseci. Kod nas, taj put traje već gotovo 2 godine. I svaki roditelj strepi tih 9 mjeseci, i željno isčekuje svoju bebicu.... Mi strepimo i isčekujemo malo dulje, ali ne gubimo nadu da ćemo jednom stići do kraja našeg puta.
Dakle, zašto sam počela pisati ovaj blog?
Zato što je sebično od mene da ulazim u tuđe svijetove, i proživljavam tuđa iskustva po forumima i blogovima, a pri tome za sebe čuvam svoje doživljaje, a nekome bi oni možda mogli pomoći ne njegovom putu, kao što su i meni pomogla nijema škicanja u tuđe životne priče.
Pa evo... u nadi da će nekome pomoći, ovo je priča o našem putovanju...
| studeni, 2010 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Studeni 2010 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Naše putovanje do naše bebe
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr